Moraš se kriti

Pored unutrašnjih muka i haosa, koje stalno nosiš u sebi kao posledicu anksioznosti i depresije, svemu se nadodaju i spoljašnje nevolje, koje još više otežavaju stvari. Živimo na Balkanu gde psihijatriju nazivaju ludarom a mentalno bolesne ljude ludacima i mentolima.

Ako se nekako moraju podnositi stalne krize i naopaka država, u kojoj generacije poštenih ljudi propadaju, zar baš i mentalitet sredine mora biti tako grub prema osobama sa psihičkim problemima?
Okolina ne štedi psihički nesrećne i odbacuje ih, ona nastoji da ih proglasi neuračunljivim i neupotrebljivim za život. Ako posećuješ psihijatra za naš narod si otpisan, u najmanju ruku "puko" sa živcima i pameću, tako da ne dolaziš u obzir za bilo kakve ozbiljne poduhvate ni poslove. Gore od toga, je što postoje oni koji vole da se rugaju i ponižavaju nesrećnike sa psihičim smetnjama a najgori su oni koji hoće da ih maltretiraju i iživljavaju se nad njima, kada im se ukaže prilika. Ni takvih nije malo.
Zbog toga okolina ne sme zna ništa loše o tvom psihičkom stanju, moraš biti čvrst kao beton i ponašati se da je sve u najboljem redu.

Dobijem uput kod neuropshijatra koji se, isto, nalazi u našem domu zdravlja. Da bi došao do njega, u zakazanom terminu, moram da prođem kroz čekaonicu doma zdravlja i iz nje direktno uđem u odeljenje, na kome velikim slovima piše PSIHIJATRIJA. Stolice u čekaonici gledaju tačno prema tom natpisu a na njima uvek može sedeti neko iz komšiluka ko te lično poznaje. Ako te spazi da ideš na PSIHIJATRIJU, gotov si, razglasiće svakom živom. A jednom kada pukne glas "da sa njim nešto nije u redu i da se leči na PSIHIJATRIJI" doživotno si obeležen kao ludak ili nervni bolesnik kojeg treba izbegavati.

Kod neuropsihijatra si išao zbog puno lakših stvari od toga, ali će se tvoja depresija udesetostručiti kada komšiluk sazna za tvoje smetnje i počne se baviti tvojom dijagnozom. Od tada si završio sa svojim reputacijom normalnog čoveka i teško da ćeš nešto dobro doživeti od komšiluka.

Davno otkrivena istina je da u takvim komšilucima, postoji mnogo njih koji su pacijenti psihijatrije ali se dobro sakrivaju. Kad pogledaš, rekao bi da niko iz komšiluka, nikada nije bio kod neuropsihijatra, svi su potpuno zdravi i to doživotno. Pored njih psihijatrije bi odavno bile zatvorene.

Ustvari, broj onih koji imaju slične ili još veće probleme oko tebe uopšte nije mali. Podaci kažu da se u ovoj državi godišnje popije nenormalno veliki broj sedativa i antidepresiva. Piju se kao u kafani i restoranu umesto jela i pića. Ko ih toliko popije? Komšiluci koji pucaju od zdravlja?

Kažu da ne postoji potpuno zdrav čovek, postoje samo nepregledani. I fizički i psihički. Mi koji se lečimo na psihijatriji smo manje-više pod kontrolom ali šta je sa onima koji se skrivaju? Među njima postoje i opasnih manijaci za koje se saznaje prekasno, kada počine teška okrutna dela. Koliko ih okolina primorava da svoje zlo dobro kriju u sebi, sve do trenutka kad se ono otme kontroli?
Zar oni zdravi koji ponižavaju i maltretiraju ljude sa psihičkim probelmima nisu najveće psihopate?
Ko je na ovom svetu stvarno normalan a ko nije?

I tako, uzimam novi uput za neuropsihjatra i spremam se da prođem kroz čekaonicu, koja se nalazi ispred prolaza za PSIHIJATRIJU. Primetio sam da tamo na neophodni lekarski pregled za vozačke dozvole, dolaze zdravi ljudi koji sa sobom nose papire od lekarskog uverenja. Imitiram njihov status i sa sobom u rukama nosim neki papir, kako bi posmatrači i komšije pomislili da idem tamo zbog vozačke dozvole. To mi je slamka spasa za koju se grčevito držim.
Za sada, u komšiluku ne znaju da idem kod neuropsihijatra.
Ne smem da pomislim šta me čeka ako jednom otkriju...



ANKSIOZNOST I DEPRESIJA IZBLIZA