Jedna priča o velikoj hrabrosti i suočavanju sa strahom

O napadajima panike znam toliko da sam razmišljala zaštiti autorska prava.
Prošla sam sve uobičajene momente koji prate tu prekrasnu pojavu.
Prvih desetak puta sam mislila da je gotovo, evo ga srčani, di sad u pizdu materinu, toliko toga još nisam obavila, zbogom svijete, umirem.
Negdje tamo šesti ili sedmi put mi je stvarno postala tlaka(pritisak) otići na hitnu pa opet ne umrit.
Ono, daj više da ciknem, naporno mi je i neugodno.
U periodu kad je bilo najgore, na poslu ispred tebe minimum dvadeset ljudi, ti sa zaleđenim osmijehom i filmom u glavi kako ćeš se samo srušit tu i tada i sa ogromnim porivom da trčiš, da pobjegneš iz svoje kože, što dalje.
Pa onda kažeš: "van moment pliz", i odeš se raspast iza zida.
Najbolji prijatelj ti je Helex (Xanax, Ksalol), i izaći možeš i bez gaća ali bez njega nikako.
Odlasci u spizu(u tržnicu zbog nabavke) noćna mora. Skužiš da ne možeš, pa ostaviš onu košaru negdje na podu i zadnji atom snage usmjeriš na izlazak iz tog pakla.
Zajeb je što taj pakao nosiš sa sobom i broj situacija i prostora koji ga trigiraju samo raste. Trajalo bi do sutra da ih nabrajam.
Dodatna otežavajuća okolnost je što te oni najbliži kojima kažeš što se dešava, ne dožive ozbiljno.
Pogotovo ako si kao ja, tip koji će atomsku bombu prikazati kao krafnu sa cokoladnom glazurom.
Panika rijetko dođe kad nam je loše. Adrenalin te nosi, gutaš stres i živiš život.
To vam je kao da u sudoper bacate ostatke hrane i smeće. Cijevi se začepe, i onda jedan dan, kad mislite da ste sve sredili i očistili, uzdahnete i duboko izdahnete.
U onaj sudoper pustite samo dvije kapi čiste i bistre vode, i sve izbije na površinu.
Poplavi cijela jebena kuhinja, stan, kuća, planeta.
Strah se hrani strahom, i ja sam se u jednom momentu toliko umorila od svakodnevnog umiranja da sam rekla: "okej madrfakr", ubit ćeš ili ti mene ili ja tebe.
Nisam popila Helex, nisam ga čak ni ponijela, sjela u auto i odvezla se u onaj jbn siti centar.
Na ulazu sam naglas rekla: ajmo kurvin sine, čekam te.
I došao je. Silovito. Urlajući. S toljagom u ruci.
Dođi, mater ti jebem!
Pokušavala sam disati, zanemariti zujanje u ušima i držala se za sve čega sam se mogla dokopati. Ljudima sam vjerovatno izgledala ko sumanuta narkomanka, ali me prvi put u životu nije bilo briga. Bila je to moja bitka za Staljingrad.
Ko i svaki nasilnik, ustuknuo je. Udarci su bivali sve slabiji i slabiji i nakon sat vremena je odustao.
Bila sam premorena, ko da sam izašla iz ringa sa Tajsonom, ali na taj osjećaj sam već bila navikla.
Ono što je bilo drugačije i što je sve promijenilo, je činjenica da mu nisam predala meč i da me nije nokautirao.
Pet godina je prošlo od te žute srijede u sitija.
Nisam se instant izliječila. Napadaji panike i anksioznost su akutna stanja, i uvijek su negdje u pripravnosti i vrebaju.
Tu i tamo mi se opet prišuljaju. Samo, sada ih nanjušim. Točno osjetim. I fino ih dočekam. Ko tetu iz Njemačke.
Ma ko je to meni došao?!
Prodišem, malo se popričamo, i svako na svoju stranu.
Zašto se sprdam s takvim stvarima? Zato što one bježe od humora. Zato što humor izaziva osmijeh, a osmijeh tjera strah.
Što ako moja bruka u zahodu siti centra, pomogne barem jednoj osobi da se osjeća manje loše, "maj vrk iz dan".

I sljedeći put, kad krene napadaj panike, jebi mu mater.
Probaj, nemaš sta izgubiti.

(preuzeto sa interneta)



ANKSIOZNOST I DEPRESIJA IZBLIZA